ANIKA I VELIKI DRUGI
Veliki Drugi prema Lacanu (1966) svijet je jezika u kojem pojedinac konstituira sebstvo. Nerijetko to je prostor praznih označitelja u kojem je ljudski subjekt, lišen ikakve čvrste referentne točke, radikalno decentriran beskonačnim omaškama simboličkog poretka, uhvaćen u narcističkim zrcalnim odrazima, raspršen i potpuno nadvladan neutaživom silom same žudnje. Lacan vjeruje da je navedena žudnja utaživa tek u aktivnom susretu s velikim Drugim, u uspješnoj interpersonalnoj komunikaciji koja je pak moguća tek u rijetkim trenutačnim bljeskovima. Tako poimana komunikacijska situacija stoga je doživljavana kao mjesto na kojem žudnja može biti utažena, ali i kao proces dijeljenja, nužna izlika koja prekriva trajnu potragu za nedostajućim objektom. Polazeći od navedenih Lacanovih teorijskih postavki prilog pokušava analizirati načine funkcioniranja ljubavnog diskursa i strategije konstituiranja intimnog sebstva u imperijalističkim društvenim porecima. Interpretacijom punog i praznog govora u Andrićevoj noveli Anikina vremena (1931) nastoji se pokazati načini realizacije sebstva rascijepljenog između žudnje i nedostatnosti osmanskog velikog Drugog.
