IZMEĐU FIKCIJE I SVJEDOČANSTVA: KIŠ, ALBAHARI, DRNDIĆ
Rad istražuje književni tretman povijesnih dokumenata o istrebljenju Židova u Drugom svjetskom ratu na primjerima tekstova Danila Kiša, Davida Albaharija i Daše Drndić. Nacrt postjugoslavenskog književnog polja postavlja se kao osnovni interpretacijski okvir, a strategije literarizacije povijesne građe povezuju s teorijskim problemom statusa autora razvijenim kod Mišela Fukoa (Michel Focuault) i Đorđa Agambena (Giorgio Agamben). Koncept autora kao instance koja dovršava tuđe svjedočenje transponira se na razinu književnog lika, kako bi se pokazali mogući odgovori na temeljno Agambenovo pitanje: što znači biti subjekt desubjektivacije, kako subjekt može izvještavati o vlastitu slomu?
