Novinarskoga angažmana u medijima uopće, nažalost, svakim danom je sve manje i manje. Da li je novinarstvo zapalo u depresiju. Inertnost sedme sile otvorila je prostor novacima, specijalistima za odnose s javnošću koji će vam tokom dana poslati na stotine, već gotovih, informacija. Vaše je samo da ih proslijedite do publike. Osvrnuti se, posebno, na ono što je, nažalost, postalo novi, izmišljeni novinarski žanr, a to je saopštenje za štampu. U poratnom razdoblju Bosne i Hercegovine, događa se i to da jedan TV Dnevnik traje 70 minuta a od toga 55 minuta zauzimaju saopštenja za štampu. Saopštenja šalju: stranke, predstavnici ženskih udruženja, unije vojnih invalida i raznorazne skupine građanina. Pravo da se čuje i druga strana, u ovakvim slučajevima, ne postoji. Kako odvojiti Komunike (saopštenje za štampu o radu određene javne institucije ili organizacije) od onoga što je najčešće prozivka druge političke stranke, naša reakcija na događaj ili dešavanja koja s našim djelatnostima nemaju veze… Kako probuditi novinare iz letargije, u kojoj na izvjestan način i uživaju, jer informacije stižu svakodnevno, a oni se oko toga ne moraju puno truditi. O tačnosti i vjerodostojnosti podataka, koji nam stižu na ovakav način, mnogi i ne razmišljaju. Mnogo se toga promijenilo u nekoliko posljednjih decenija, pa smo došli do tačke kada je i do 60% objavljenih informacija ništa drugo do proizvod PR radionica. Sljedeće pitanje, stoga, je – gdje je nestalo novinarstvo. Ili bolje reći, gdje su nestali novinarska odgovornost i angažman. Obrazovni sistem je bitan. U našem regionu tek činimo prve korake u institucionalizovanoj edukaciji PR-ova, a što se tiče novinarske edukacije – tu bismo trebali napraviti dobru reviziju. Novinarstvo ne mora odumrijeti. Ono može ići naprijed, ali uz više profesionalnog truda i odgovornosti. I više spremnosti na saradnju sa onima „sa druge strane barikade“
