TOMAZO KAMPANELA: GRAD SUNCA

KOMUNA I ORGANIZACIJA POZORIŠTA

NOVA ULOGA, ZNAČAJ I MOGUĆNOSTI ZAVIČAJNIH FONDOVA U ERI INTERNETA I DIGITALIZACIJE GRAĐE

U radu su predstavljeni zavičajni fondovi opštinskih biblioteka s aspekta digitilazacije bibliotečke građe. Automatizovana obrada i uvođenje mašinski čitljivih formata napravili su revoluciju poput Gutenbergove ili industrijske. Biblioteke su bile prinuđene da se brzo i agilno uključe u nove oblike komunikacije – korišćenje elektronske pošte, postavljanje veb sajtova i blogova, internet oglašavanje. Ubrzo je usledila reakcija od strane korisnika razasutih po svetu i videlo se da su prednosti nesporne. Sledeći problem koji je trebalo prevazići je kako učiniti informaciju dostupnom svima i pod jednakim uslovima, i tada je načinjen korak koji zovemo digitalizacijom i predstavljanjem bibliotečke, arhivske, muzejske građe i tako dalje. Prema Simoni Resman, biblioteke budućnosti su hibridne, one spajaju ono što zovemo bibliotekom u klasičnom smislu, sa policama na knjigama, i novom, virtuelnom bibliotekom. Posvećena je i pažnja preduslovima, prednostima i značaju digitalizacije.

MEDIJI, RAT I POLITIKA

KONCEPT KREATIVNIH GRADOVA IZ EKONOMSKE PERSPEKTIVE

Koncentracija ekonomske aktivnosti u prostoru, naročito u gradovima, posebno je izražena tokom procesa globalizacije. Iako su postojala očekivanja da će proces liberalizacije i snižavanje troškova trgovine doprineti većoj disperziji proizvodnje i ljudi, u praksi se dogodilo suprotno. Broj velikih, milionskih, urbanih centara je u porastu, kao i broj stanovnika u njima. Jedan od mogućih razloga zbog kojeg se proizvodnja, bogatstvo i ljudi koncentrišu u gradovima jeste evolucija poslovne filozofije koja se dešavala paralelno sa procesom globalizacije. Ekonomija znanja i ideja zamenila je tradicionalne koncepte. Stvorena je tzv. kreativna era u kojoj danas živimo. Gradovi postaju kreativni centri i mesta u kojima se generiše ekonomski rast, a ponajviše zahvaljujući velikom broju kreativnih ljudi (pripadnicima kreativne klase) koji su odabrali da žive i rade u modernim urbanim sredinama. Kreativni gradovi jesu oni koji uspevaju da privuku i zadrže talente. Ključni faktor u pomenutom procesu jeste (ne)postojanje tolerancije.

ODNOS JAVNOSTI I NEZAVISNOG REGULATORNOG TELA PREMA RIJALITI PROGRAMIMA U SRBIJI: STUDIJA SLUČAJA DVOR

Među najpopularnijim programskim formatima na televizijama sa nacionalnom frekvencijom nalaze se „rijaliti“ programi. Dok je najveći broj rijalitija pravljen po licenci, najgledanija komercijalna televizija u Srbiji, „Pink“, ponudila je publici u zemlji i regionu svoj rijaliti pod nazivom „Dvor“. Iako se u Srbiji rijaliti programi prikazuju od 2005, kontroverzne reakcije javnosti i medijskog regulatornog tela kulminirale su prilikom prikazivanja „Dvora“. Cilj ovog rada jeste da istraži zbog čega je „Dvor“ izazvao najviše reakcije publike, štampanih medija, kao i medijskih stručnjaka i nezavisnog regulatornog tela, kada je u programu došlo do fizičkog nasilja među učesnicima i eksplicitnog govora mržnje. Opšta hipoteza jeste da je na veliku gledanost „Dvora“ uticala zastupljenost tog programa u šemi matične TV kuće (više od 10 sati dnevno), kao i činjenica da su o dešavanjima i učesnicima u rijalitiju vrlo opširno izveštavale dnevne novine i magazini.

MARKETINŠKI OSVRT NA UMETNIČKU PUBLIKU

Publika je osnovni razlog postojanja spektakla i umetničkih događaja. Ona je njihov sastavni deo. Jedan od najvećih problema sa kojima se marketinški stručnjaci susreću je nedostatak velikog interesovanja za kulturne proizvode i događaje. Pored toga, činjenica je i da se jedna kulturna potreba uvek može zameniti nekom drugom. U teoriji, ako se problemu pristupi na odgovarajući način, od povremenog konzumenta može se napraviti stalni posetilac. Na žalost, to je mnogo lakše reći nego učiniti.

MUZEJI I ETIKA: PRISVAJANJE PROŠLOSTI

U radu ćemo pokušati da osvetlimo jedno od pitanja koja se tiču etike muzeja, a to je pitanje prava muzeja na posedovanje artefakata koji čine deo kulturne baštine drugih zemalja. Ovo pitanje postalo je sve prisutnije u javnosti u poslednjih desetak godina, s tendencijom dobijanja još većeg značaja. Postoji nekoliko bitnih sastavnih delova ovog problema. Jedno od njih se odnosi na činjenicu da su mnogi muzeji do predmeta koji čine njihove značajne kolekcije došli bez preteranog insistiranja na utvrđivanju vlasništva nad artefaktima koje su kupovali i dobijali od svojih donatora, ali su isto tako do mnogih došli i legalnim putem. Neki istraživači takođe otvaraju pitanje autentičnosti onih koji potražuju artefakte. Tako, na primer, pitaju se oni, s obzirom da etrurska civilizacija više ne postoji, kome bi predmete koji čine etrursku kulturnu baštinu trebalo vratiti? Italiji?