KULTURA OD SIMULACIJE DO SIMULAKRUMA I NAZAD

Rijaliti-šou ili rijaliti-program jeste simptom novog preplitanja metafizike dva sveta i tehnološkog aparata. Da bismo ga analizirali u svojstvu simptoma – skupa
povezanih znakova – moramo se poslužiti semiologijom medija, izdvajajući ključne kodove
kao, takođe, skupove pravila i protokola za znakovne prakse koji produkuju ovakve televizijske emisije. U analizi se pokazuje da su ti kodovi, od kojih uzimamo u obzir minimalan
broj onih najvažnijih, takođe i kodovi koji uređuju svakodnevnu cirkulaciju predstava i
diskurzivnih fenomena, što otvara niz novih pitanja: u kojoj meri je rijaliti slika tekuće svakodnevice, da li je reč o simulaciji (imitiranju) svakodnevice, ili je reč o tzv.
simulakrumu, znakovnoj strukturi koja umiče staroj podeli na modele i kopije, i da li je
možda iz ugla tog obrta u stvaranju i cirkulaciji reprezentacija svakodnevica sada ta
koja postaje simulacija simulakruma, odnosno na svoje načine imitacija rijalitija kao
simptoma ukrštanje metafizike i tehnologije.

INDUSTRIJSKO NASLEĐE I KREATIVNE INICIJATIVE KAO KATALIZATORI MANIFESTACIONOG TURIZMA

Koncept održivog razvoja gradova zahteva recikliranje objekata i prostora u službi lokalnih zajednica. Industrijski kompleksi, koji ne obavljaju svoju prvobitnu funkciju,
često su prepušteni propadanju, jer njihovo rušenje zahteva velika investiciona ulaganja.
Inicijative kreativnog sektora se u takvim situacijama dokazuju kao višestruko važne.
Ne zahtevaju prevelika materijalna ulaganja i pružaju autentična rešenja zadatog problema. Inovativnost u tom domenu znatno doprinosi industriji turizma, a posebno oblicima
selektivnog turizma i emitivnom tržištu čije prohteve sve teže zadovoljavaju masovni
turistički proizvodi. Među primerima prakse izdvojen je slučaj Ciglane na Karaburmi u
Beogradu, gde se organizuje festival Dev9t, posvećen kreativnosti. Ovaj prostor sadrži memorijski zapis o različitim slojevima i etapama industrijalizacije Beograda i ne nalazi
se pod zaštitom nadležnih institucija. U radu je razmotren postupak njegove adaptivne
prenamene, kao i nova značenja koja su mu dodeljena manifestacionim aktivnostima.

ISTRAŽIVANJE PUBLIKE U JAVNIM BIBLIOTEKAMA

U radu se ukazuje na promene u navikama i potrebama bibliotečke publike, odnosno promene u pristupu bibliotečkim uslugama, u okolnostima izmenjenih komunikacijskih
modela, nastalim usled korišćenja informaciono-komunikacione tehnologije, i daje model
metodološki zasnovanog praćenja poslovanja biblioteke. Istraživanje publike prikazano
je u kontekstu strateškog planiranja u bibliotekama, a predložene su i terminološke
kategorije koje bi mogle poslužiti kao polazna osnova za dalja istraživanja. Studija slučaja Gradske biblioteke u Novom Sadu iznosi kategorizaciju njene publike, uz poseban osvrt
na mlade, kao strateški relevantnu ciljnu grupu. Takođe se pokazuje kako model novosadske
biblioteke može da se primeni i drugim u javnim bibliotekama. U tom kontekstu, donećemo primer modela ispitivanja korisničkog iskustva (UX-a) i njegovog krajnjeg rezultata
– dizajnirane bibliotečke usluge. U radu se ukazuje i na važnost učešća publike u kreiranju
sadržaja koje biblioteka nudi i ističe participativnost kao demokratski princip koji
biblioteku pozicionira na mesto od interesa savremenog građanina.

ESTETIKA I NJEN ZNAČAJ ZA OBRAZOVANJE (U) UMETNOSTI

Polazeći od namere da se javnosti skrene pažnja na poziciju i značaj estetike za
umetničko obrazovanje, u okviru ovog teksta biće izvedena kritička promišljanja značaja
savremenog umetničkog obrazovanja, a u cilju nalaženja potencijalnih odgovora na pitanje:
Šta su nove koncepcije obrazovanja u umetnosti? Držeći se okvira filozofije umetnosti,
te imajući u vidu neke od vodećih (pred)estetičkih koncepcija o umetnosti, pomenuto
pitanje biće razloženo na njegove ključne aspekte u nameri da se skrene pažnja na njegovu kompleksnost, te samim tim i na nemogućnost nalaženja konačnog i univerzalno primenljivog
odgovora. S tim u vezi, posebna pažnja biće posvećena promišljanju savremenih tendencija
koje se tiču obrazovanja (u) umetnosti, a radi markiranja mogućih izazova i potencijala
koji se tiču obrazovanja umetnika/umetnica, zatim recipijenta/recepijentkinja umetničkih dela i konačno teoretičara/teoretičarki umetnosti. Pomenute tendencije biće
analizirane s obzirom na uvide u aktuelne kulturno-umetničke prakse, kao i društvene
fenomene kojima su iste (in)direktno aficirane.

DRUGI POL BOLI I SMEHA – KIKOTAVA BOLNA PREKORAČENJA RODNIH GRANICA

Sredinom 20. veka Simon de Bovoar (Simone de Beauvoir) objavljuje opsežno istraživanje činjenica, mitova i životnog iskustva drugog pola. Oslanjajući se na savremene
teorije koje svoje uporište nalaze u egzistencijalizmu i fenomenologiji, De Bovoar određuje čoveka kao istorijsku ideju, a samu ideju žene kao postajanje. Krajem 20. veka studije
boli zauzimaju značajno mesto u političkoj teoriji, da bi se kasnije prelamale kroz teoriju
afekata i tzv. novi materijalizam. Mnoga izučavanja knjige Drugi pol previdela su česta
upućivanja autorke na žensku bol i na saučestvovanje žene u ljudskom mitsein, uronjenost u
socijalne mitove koji feminiziraju telo žene, kao na krizu, otpor vrsti. U ovom radu s
posebnom pažnjom posvetiću se pitanjima krize i kritike fizioloških, ekonomskih, psiholoških i socijalnih trošenja ženskog tela koje je nešto drugo nego što je ona sama. Na
tragu pitanja Simon de Bovoar: Kako se u ženskim uslovima može ostvariti ljudsko biće?,
nastojaćemo da oslušnemo druga pitanja, druge glasove i da, možda, u boli i činu boli prepoznamo nove oblike otpora, drugi pol boli koji nužno boli. Ovo istraživanje će ujedno
ispitivati domete fizičke, semiološke, kulturološke i političke diseminacije smeha
(žena) kao vida narušavanja i remećenja posebne dimenzije diskursa o rodu koja se zasniva na
gotovo previđenoj dihotomiji između muškog smeha i ženskog kikota. Nastojaću da otvorim prostor za proučavanje ironije kikota na kom bi svaka dodeljena i pripisana odlika
ženskog (tela) mogla biti preokrenuta i upotrebljena u formi otpora, ali nepravednog,
gotovo neodgovornog odgovora na savremene politike tela, afektivnih uloga u žensko telo
i govor – kao razvlašćeno ili mesto lišeno agensnosti.

POST-POSTMODERNI SUBJEKT

Rukovodeći se kredom drugačije nego razumno, postmodernizam osporava postojanje subjekta, samstva i identiteta, te neretko propoveda o smrti subjekta, smrti autora, izmeštanju ega ili o rastakanju ličnog identiteta. Ono što je od subjekta preostalo,
preinačeno je u ideju o konstruktu koji je u procesu neprekidnog preobražaja, promene ili
dezintegracije, bez postojane suštine i identiteta. Sve pobrojano, u prvom redu fragmentisanost, odsustvo unutrašnjosti i decentriranost, odlike su autentičnog subjekta dok
su, s druge strane, autonomija, centriranost, koherentnost, konzistencija ili individuacija oznake društvene i psihičke patologije. Imaginacija je takođe podvrgnuta dekonstruisanju i obezvređivanju, te postmoderni autori upotrebljavaju izraz imaginarno, budući da
on, za razliku od prethodnog, uvek referira na kakav bezlični entitet. Dok je imaginacija subjektivna, budući da obavezno podrazumeva autora, subjekta ili tvorca koji produkuje
predstave, dotle se imaginarno ne odlikuje ničim stvaralačkim, budući da je posledica ili
efekat tehnološkim putem prethodno razmenjenih poruka nad kojima subjekt nema nikakvu
kontrolu. Imaginacija se više ne smatra kreatorom smisla i značenja već izlišnom ili zastarelom rabotom uma/subjekta koji je i sam na posmrtnom odru. Moj esej je svojevrsni odgovor
na de(kon)struktivna shvatanja subjekta, identiteta i imaginacije. Postmodernistička
odbacivanja tradicionalnog kartezijanskog shvatanja subjekta ne vode nužno sveukupnom
odustajanju od ideja o samstvu i subjektu ili njihovom potpunom negiranju. Nešto od subjekta je preostalo iza postapokaliptičkog obrta, a na tom nihilističkom diskursu o subjektu i identitetu može se izgraditi post-postmoderno shvatanje subjekta. Subjekt – njegovo postmodernističko negiranje ili nestanak – konstituisan je u narativu, a ja držim da
upravo ono što ga ukida ili negira – narativ – može biti temelj obnove subjekta. Ukratko,
samstvo i subjekt za koje se ovde zalažem zasnovani su na modelu narativnog samstva i identiteta, a koji predstavlja odgovor njihovom posmodernom nihilističkom shvatanju.

POSTMODERNA KULTURA KAO SOCIJALNA LOGIKA NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA

Cilj ovog rada je ispitivanje odnosa između promena u ekonomskoj sferi i nastanka
postmoderne kulture tokom 20. veka. Po osvrtu na Džejmsonove i Harvijeve (neo)marksističke pokušaje objašnjenja nastanka postmoderne kulture fokusiraćemo se na Fukoov doprinos analizi neoliberalizma. Oslanjajući se na Fukoovu analizu neoliberalizma kao režima
upravljanja koji stvara sisteme odnosa moći ne bi li upravljao subjektima, istražićemo
postmodernu kao kulturnu dimenziju tog režima. Naš zaključak će biti da se postmoderna
kultura može videti kao kulturna dimenzija neoliberalizma, jer doprinosi kreiranju subjekata koji odgovaraju tom režimu upravljanja. Stoga ćemo postmodernu kulturu nazvati
socijalnom logikom neoliberalizma.

DUBOKA SVEST O ISTORIJI ŽAN RIŠARA BLOKA JEDNA JUGOSLOVENSKA EPIZODA

Francusko-srpski književni i kulturni odnosi često su proučavani na osnovu primarnih izvora, ali i na osnovu ličnog i profesionalnog odnosa umetnika i pisaca iz ove
dve zemlje. Upravo ovakva istraživanja upotpunjuju istraživanja istoričara. Zato ćemo u
našem radu ispitati odnos francuskog intelektualca, novinara i pisca Žan Rišara Bloka (1884−1947) prema srpskim i jugoslovenskim piscima i intelektualcima. Ovaj, danas
nepravedno zaboravljeni, pisac rođen je i umro u Parizu. Učestvovao je aktivno u Prvom
svetskom ratu, u kojem je ranjen čak tri puta. Nakon rata sarađivao je s francuskim listovima levičarske političke orijentacije. Godine 1921. pristupa francuskoj Komunističkoj
partiji, a 1923. godine osniva čuveni književni mesečnik Evropa, koji i danas izlazi. S
početka Drugog svetskog rata zbog svog jevrejskog porekla i političke orijentacije traži
azil u SSSR-u. Tokom rata u Moskvi je radio kao radijski novinar i svakodnevno se obraćao Francuzima. U Francusku se vraća 1945. godine. Njegovu porodičnu kuću, s velikom
bibliotekom, u naselju Merigo u Poatjeu Nemci nisu dirali, dok je stan njegove majke, koji se
nalazio u centru grada, potpuno demoliran. U ratu ovaj pisac gubi više članova porodice.
Analizirajući francusku i srpsku štampu, neobjavljenu arhivsku građu i reportaže ovog
pisca, pokušaćemo da rekonstruišemo kako je Žan Rišar Blok bio prvi koji je stupio u
kontakt sa srpskim đacima u Poatjeu i kako on za srpske intelektualce ostaje nepoznat sve
do Španskog građanskog rata. Takođe, pokazaćemo i njegove aktivnosti u Jugoslaviji, njegov
odnos prema jugoslovenskoj politici i kulturi, kao i učešće na prvom Kongresu jugoslovenskih pisaca. Budući da je kulturni transfer išao dvosmerno, u radu ćemo predstaviti
i ne tako obimnu, ali svakako važnu, recepciju dva romana ovog autora I Kompanija i Španija, Španija! na jugoslovenskom prostoru. Upravo na taj način otvorićemo mogućnost da
se i drugi istraživači zainteresuju za ovog intelektualca u kontekstu kulturnih odnosa
Francuske i Srbije.

HEGELOV TOTALITET KAO NUŽNI IZAZOV MOGUĆNOSTI OSTVARENJA INTERKULTURALNOSTI

Rad predstavlja polemičko ispitivanje mogućnosti ostvarivanja interkulturalnosti u kontekstu Hegelovog totaliteta, kao istine i stanja savremenog sveta. U
razmatranju ovog problema polazi se od bazičnih pojmova Hegelove filozofije Duha da bi se
omogućio uvid u ključne probleme totaliteta u Hegelovom filozofskom sistemu. Razmatra
se dijalektički odnos koji deluje unutar Hegelovog sistema Duha i otvara se pitanje filozofije istorije, kao specifičnog načina promišljanja istorijskog kretanja koji nas upućuje
na preispitivanje mogućnosti ostvarivanja interkulturalnosti u savremenom globalnom
društvu. Prevazilaženje trenutnog istorijskog totaliteta – globalnog kapitalizma,
zahteva ponovno suočavanje sa Hegelovom filozofijom i postavkom dijalektike koja je u
osnovi sveta u kojem živimo. Takođe, u radu se nudi promišljanje alternativnog delanja,
iskoraka ka ostvarivanju ideje i prakse interkulturalnosti i razvijanja dijalektičkog
odgovora na pervertirani hegelovski totalitet koji obeležava sadašnjicu.

ISTRAŽIVAČKA MISIJA KULTURE